Skip to content

Ko zadnji magarac

  • by

Kada sam se kao mali trkao sa drugom decom, uvek sam stizao poslednji. Tako je bilo i u drugim igrama – uvek su me birali poslednjeg za fudbalsku ekipu, bio sam šugica većinu vremena, poslednji bih se popeo na drvo… Nisam bio slabiji od druge dece, niti deblji od njih, jednostavno mi je bilo teško da ih ispratim u većini aktivnosti.

– Ajde, Vuče, opet se vučeš! – rugali su mi se redovno.

U tom dobu biti uspešan i prihvaćen je bilo najvažnije na svetu. Dobro, i dan-danas je. Ali, tada me je to pogađalo više. Toliko da sam maštao da će se u jednom trenutku otkriti da imam neku neizlečivu bolest, zbog koje i nisam mogao da trčim kao druga deca, ni da se penjem da drvo kao druga deca. Zamišljao sam kako na mojoj sahrani svi plaču duplo više nego kada bi neko obično dete umrlo i govore kako sam bio pravi mali heroj zato što sam se takmičio sa drugom decom i pored tog mog hendikepa i ćutao.

Kako su godine prolazile, fudbal je prešao u košarku, trčanje u postignuće u školi i penjanje na drvo u uspeh kod devojčica, a ja sam i dalje kaskao za vršnjacima u svakom pogledu. Moja želja da nešto nije u redu sa mnom je postala samo jača, ali kako nisam imao nikakav očigledan hendikep (a testirali su me više puta), polako sam počeo da se mirim sa činjenicom da sam jednostavno lošiji od drugih – u svemu.

Tek godinama kasnije, tokom studija psihologije, naišao sam na hendikep koji objašnjava sve moje simptome: sporost, ispodprosečnu tehniku u fudbalu, odustajanje pri penjanju na drvo…. Konačno sam mogao da budem miran, pošto, jednostavno, kada sam bio mali nisam imao šanse u takmičanju sa ostalom decom. Naime, hendikep koji sam imao (i koji i dan-danas imam) se zove niska frustraciona tolerancija. Kada sam to otkrio odahnuo sam, iako to nije stanje od koga se umire, već, ako se ne radi na njemu – stanje sa kojim se umire. Možda me niko neće nazvati pravim malim-velikim herojem, ali ja znam da nisam jednostavno loš u svemu nego samo da imam nizak prag frustracione tolerancije, ili, kako bi se narodnim jezikom reklo – lenj sam do bola.


Podeli, zašto samo ti da se zezneš…?

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *